„Peroni katkad plaču krišom. Sat i koferi. Svako nekud žuri noćas. Iscepam kartu. Neću da se vratim, za svakim vozom ostaje samoća. I samo mraka napune se prsti. Ne vredi, sad smo drukčiji, zacelo.” M. Antić
Nakon svih mesta koja sam posetila, svih stvari koje sam videla, i dobrih i loših, nakon traženja sebe i drugih, nakon mnogo postignutih uspeha i neuspeha, ja sam se, na kraju, vratila u grad koji mrzim…i koji mrzi mene. Vraćam mu se kao hipnotisana i prima me nazad raširenih ruku.
To mesto u kome vreme stoji, bačeno među planine, sama se priroda ogradila od ostatka sveta. Kao da je znala da je najpametnije da sve što je tu – tu i ostane. Da svi mi kojima piše isto mesto rođenja u ličnim kartama moramo ostati tu ne pomišljajući na drugi grad, druge ljude, drugo vreme. Onaj koji se usudi da izađe iz tog kruga, biće proklet i kažnjen. Proklet, jer nigde neće naći svoje „mesto pod suncem“; kažnjen, jer će se uvek iznova vraćati. Što dalje pobegneš odatle, samo ćeš jače pasti nazad na tvrdu kaldrmu…i više će boleti.
Ima nešto u tim ljudima. Govorim o njima kao o strancima, kao da i sama nisam jedna od njih. Iza tog gostoprimstva, šaljivog govora, prepričavanja anegdoti i veselog smeha, krije se neki stari zaboravljeni bes. Iskonski bes. Mržnja prema svemu i svakome, a najviše prema sebi. Nešto nasleđeno od onih predaka koji su se krili iza visokih zidova patrijarhata. Iza tih zidova su tukli, ubijali, orgijali, pili, vrištali od očaja i lajali na mesec nemoćni da svoj život promene, nemoćni da sanjaju. Znali su da ostaju tu, da nema odlaska, da su samim svojim rođenjem kažnjeni i osuđeni.
Šetam sad kroz taj grad, malo našminkan i osvetljen, ali isti kao pre 20 godina, kao pre 200 godina. Srećem (ne)poznate ljude i razmišljam: mrzim vas…ali mi je drago što vas vidim. Na njihovim licima čitam šta misle: mrzimo te…i drago nam je što si se vratila. Mrze me jer se razlikujem od njih, jer nikad neće videti ono što sam ja videla, nikad neće govoriti šta misle, raditi šta im se radi, uživati u svakom danu i misliti svojom glavom. Mrzim ih jer sam ista kao i oni, jer sam nezadovoljna životom bez ijednog razloga, jer sam najljubaznija prema onima koje najmanje volim, jer nikad ne mogu naći svoje mesto. To je, dakle, ta veza. Veže nas isti bes, ista mržnja i svako odsustvo nade.
Ovde se svi vrate. Pre ili kasnije. Niko se ne vraća što mora niti što želi, već zato što nikad nije ni otišao odatle. Nešto kao zov prirode. Kao da nas taj pokvareni i izopačeni gen doziva i hrlimo mu u zagrljaj, nesvesni da to društvo određuje našu svest. I uživamo, srećni u našoj nesreći, jer smo u njoj sigurni; jer volimo da gajimo iluziju lažnog utočišta, jer se plašimo da nešto promenimo… I tako u krug…
Predivno
LikeLike
Hvala. 🙂
LikeLike
Iako zaista razumem tvoju patnju, da je tako nazove, voleo bih kada bi krenula da kopas, ali i rukama i nogama. Ali i da krenes da trcis. Ali mnogo da trcis, da pobedjujes sebe. To ti fali. Za manje od mesec dana se konacno vracam u KS. Jedva cekam. Svi ce reci da sam lud, ali uspeo sam da nadjem svoje mesto u ovom divnom gradu. Divan je zato sto sam promenio ugao gledanja i saznao da cu raditi mozda najlepsi posao na svetu. Bez veze, bez rodjaka, bez icega zbog cega bi se stideo. Kockice se poklopile. Zaista zelim i tebi da se poklope.
LikeLike
Iako zaista razumem tvoju patnju, da je tako nazovem, voleo bih kada bi krenula da kopas, ali i rukama i nogama. Ali i da krenes da trcis. Ali mnogo da trcis, da pobedjujes sebe. To ti fali. Za manje od mesec dana se konacno vracam u KS. Jedva cekam. Svi ce reci da sam lud, ali uspeo sam da nadjem svoje mesto u ovom divnom gradu. Divan je zato sto sam promenio ugao gledanja i saznao da cu raditi mozda najlepsi posao na svetu. Bez veze, bez rodjaka, bez icega zbog cega bih se stideo. Kockice se poklopile. Zaista zelim i tebi da se poklope.
LikeLike
Nadam se da hoce. Sve najlepse Vam zelim. Pozdrav.
LikeLike
Djulijeta, bravo za ovaj textic 😀 Posto i sam obozavam psihologiju, dok sam ovo citao, imao sam utisak kao da je pisao jedan psiholog, savrseno psihoanalizirajuci druge, celo drustvo, ali i sebe, nepristrasnom introspekcijom ! Ja sam odusevljen, svaka cast, nastavi da pises, ovo si pogodila u centar. Pa ako si Krusevljanka i vratila si se u ovo nase “leglo”, ako se slucajno vidimo na ulici da se medjusobno mrzimo sa sve onim krusevackim kiselim osmehom na licu hahahaha. (y)
LikeLike
Hvala na ovom divnom komentaru. Znace mi reci podrske. Nadam se da cu i ubuduce opravdati ocekivanja.
LikeLike